Cetnik prepricava

Sokolac, mjesto u istocnoj Bosni. Ljeto 1996.Biljeske iz razgovora s Radomirom M., minobacaclijom srpske vojske u Bosni

Kako je pucati na covjeka?
Lako! K`o na ticu, ribu ili kakvu ovecu zvijer. To ti je slicno lovu. Treba se samo malo naviknuti.
Narocito ovo kako smo ratovali u Sarajevu. Pogotovo mi, minobacaclije. Pravo da ti kazem, to nije bilo nikakvo ratovanje. To ti je potpuno drugaciji osjecaj. Vremenom postane slicno zabavi. Nalazis se na sigurnom, ukopanom polozaju, a dole ispod tebe je grad. Ponekad ga i ne vidis od magle, za hladnih dana cijela se sarajevska kotlina pretvori u sivo jezero.
I, tako, povlacis kanap potpuno nesvjesan da si mozda, ne mozda, vec vrlo vjerovatno, nekog ubio, a sasvim sigurno nesto srusio...
Jednostavno, ne osjecas da si u ratu, da ubijas...
Nije to bas isto k`o kad gledas u oci covjeka na kojeg pucas.

Sjecam se da je, ko god bi nam dolazio u posjetu na polozaje oko Sarajeva-iz Beograda, Rusije i Grcke, pisci, novinari,politicari, pa cak i oni sto su dijelili humanitarnu pomoc-povukao kanap poneki put...
Tako, raspolozenja radi.
- Da li se neko od njih osjecao ubicom?
- Sumnjam!I pak su dole bili pretezno muslimani.
- A oni Srbi koji su se zadesili s njima?
- Pa, sta im ja mogu? Gdje su im bile oci i usi,dje im je bila pamet da vide,da prepoznaju sta se dogadja, kakva se velika gradjevina pocela praviti-nasa, samo nasa, srpska drzava! Cista, bez Turaka, bez dzamija i hodzinskog arlaukanja... Zlo mi je kad se samo sjetim tog odvratnog zvuka sto para usi, ono kad nesto mrmljaju, nesto na arapskom, obracajuci se svom Bogu na dzenazama, tim njihovim sahranama... Vala smo im u ovom ratu pruzili priliku da zazivaju tog njihovog Boga, do mile volje! Kad ih se samo sjetim kako se naguraju u dzamiju u vrijeme nekog njiovog sveca, pa poljube celom zemlju. Kad proviris kroz vrata, samo im guzice vidis.. Ama, muka mi je vec od pomisli da sam s njima zivot proveo!

A znas od cega mi je najveca muka? Od toga sto smo se mi Srbi morali pretvarati da zivimo u ljubavi s njima, sto smo morali izigravat nekakve dobre komsije, glumit... Ma, nijesmo mi glumili, covjece! Vjerovali smo u to, u taj komsiluk!I ja, ovaj, imao sam prijatelja medju njima, volio sam neke od njih vise nego rodjenog brata. Eto, tako ti se taj balija zna pod kozu zavuci!
Ali, eto, hvala Bogu, dosli su ovi nasi mudri ljudi, i u Beogradu i na Palama, i u crkvi, i u vojsci, i u miliciji...Oducili su nas od tog zla na koje smo skoro bili navikli. Nasi su politicari znali kako se narod u tor uceruje, znali su kad treba podviknuti, kad sta obecat, a, bogami, i kad je vrijeme da se sta masno slaze, narocito kad bi ko iz svijeta dos`o da brani naseg neprijatelja. Vojska nam je dala oruzja koliko volis, nikada nijesi mor`o brojat granate i municiju, bilo je i uniformi, i hrane, i cigara, i odradili smo ovaj pos`o.

Posteno, ljudski. Pustili smo krv balijama, rascerali ih, i sad je sve ovo nase. Pogledaj naokolo: dokle ti pogled puca, sve je samo srpsko! Nigdje neces vidjet ni dzamiju, nit ces sresti kakva muslimana. Nema ih vise ovdje. Nema da brines: bice ovdje i fabrika i skola, bice i sud i drzava, bice i reda i zakona, ali samo za nas, Srbe. Za koju godinu vise se niko nece ni sjecat da je ovdje ikad bilo Turaka. Imamo mi svoje ljude od pameti koji ce znat napisat knjige o ovoj zemlji, a da se-ne samo Turcin!-ne spomene ni u jednom slovu, vec da se i rijec Bosna zagubi i sakrije da je vise niko nikad ne pronadje. Kad ti ja ovo ovako pricam, sve ti, mozebit, izgleda lako, ko da smo mi ovu nasu srpsku zemlju i drzavu dobili na tanjiru, bez i da smo se oznojili za nju. Nije bas bilo tako. Branile su se balije i jos uvijek nesto pokusavaju. Srecom, nijesu imali cime na nas pucat. Niko im ne doturi oruzje. I na tome hvala nasim mudrim vodjama, i to je njihova zasluga...

A bilo je i medju nama onih koji nikad nijesu, ovako kao ja, prelomili i rekli sami sebi: dosta! Zaboravi da si ikakvog baliju znao, sret`o se s njim, da ti je, mozda, i drag bio! Prema njima nema milosti i njima jedino s nase strane sleduje metak u celo, ili kama u vratnu zilu.
Takav kolebljivac ti je bio Sinisa, taj za koga me pitas. Jasta radi, znao sam ga, ratovali smo u istoj jedinici, na Sarajevu. On je bio otuda, iz grada. Zavrsio je puno skole i mozda je zato je bio onako mekan. Imao je i rezervni oficirski vojnicki cin, pa ga komanda nikad nije cerala u vatru. Ne bi se mog`o zakleti, ali mislim da on svojom rukom nije smak`o nijednog muslimana. Jos ih je branio kad bismo doveli zarobljenike u zatvor na Kuli. Kad je on bio komandant straze nije dozvoljav`o da se balije degenece, niko nije smio ni pipnut njiove zene, a jos im je i hljeba davo! Kazu da je gore, na Kobiljaci-gdje smo sa Hrvatima posteno bili dogovorili da bude granica i da se ne napadamo medjusobno-Sinisa vise puta pustio autobuse pune muslimana da pobjegnu iz Sarajeva...

Ma, odma sam znao da je on rodjeni dezerter. Trebalo ga je davno ucmekat, ali nijesu ga dali oni iz komande. Jednu mu stvar moras priznat. Te njegove skole sto je izucio, nije to bilo zadzaba. Nije bilo boljeg od njega da isplanira kuda treba kopat rovove i transeje oko Sarajeva. Ne znas sta je bolje poznav`o-teren oko grada ili svoj zanat? Jos u jednome je bio pravi majstor. Znao je bolje od svakog drugog napravit nacrt za one zemunice na Trebevicu. Kako ih je Sinisa dobro pravio! Ma, bilo mi je ljepse u onoj njegovoj zemunici nego u rodjenoj kuci! Sve ukopano u zemlju, samo cijev viri. Balija ti ne moze nista. Sjedis i rokas po gradu. Sve si imao u zemunici: i cigara, i toplu pec, i hrane, a Sinisa je nacrt`o i kako da se struja sprovede. Fino sjedis u toplom i na suhom, morebit gledas televiziju, pijuckas rakiju i samo, s vremena na vrijeme, opalis pokoju granatu dole po balijama. Lijepo im cujes zube kako cvokocu, ne znas samo jel od straha ili od zime. Eto, to su bile Sinisine zasluge zbog kojih mu se medju vojskom gledalo kroz prste i oprastala ta njegova popustljivost prema balijama. Znam ja i zasto je on bio takav. Dok je isao u te svoje skole, a dugo je to trajalo, mora da se puno druzio s njima, navik`o se na njih, a ti gradski Srbi su se, inace, suvise srodili s muslimanima, pa im je bilo tesko da ih prezale, isto kao kakvom pusacu da ostavi duvan. Osim toga, Sinisa je im`o i zenu druge vjere. Pobjegla mu je odmah s pocetka rata, ali ni to ga nije opametilo. Umjesto da shvati da je na jednoj strani Srbin, njegov brat, a da su na drugoj strani svi drugi (pa, makar bila i tvoja rodjena zena!) sami srpski dusmani, on je nastavio po svome. Ako si htio kakvom zarobljenom baliji da prebijes kosti, da ga naceras da progovori, saznas gdje su im polozaji i sta imaju od oruzja, ili da ga izmlatis onako, da olaksas sebi dusu, mor`o si se skrivat od Sinise.

Slagao se on, nije da nije, s nasom srpskom politikom, ali ja mislim da je nije bas razumio do kraja... Im`o je obicaj reci kako mi Srbi treba da stvorimo nasu drzavu, ali da se ne smijemo sluzit zlocinima. Ama,kakvim zlocinima? Kako mores napravit zlocin nad Turcinom? Drugo je kad ubijes Srbina, ali mi smo, slavom ti se kunem, ubijali samo muslimane, a to nikakav zlocin nije. Pokazalo se da mi nijesmo trebali popustat ni prema mekim Srbima. S njima je trebalo isto k`o i prema balijama. Drugog nacina nema.

Bilo je jal druge, jal trece godine, ne sjecam se vise dobro, kad smo ono posli s helikopterima da uzmemo Igman. Tu su nam javili da je Sinisa izdao. Na mjestu gdje su on i njegovi trebali drzat polozaje bila je rupa. Nigdje nikog. Vojska nije znala gdje se treba ukopati, jer nijesu dobili nikakvu naredbu, a komandir jedinice dezertir`o. Uvatili su ga u Zvorniku kad je htio da predje u Srbiju s laznom licnom kartom. Sve je priznao. Rekao je da mu je dosta rata i da je pokusao da pobjegne u Svedsku, da trazi tu njegovu zenu, sokicu. Sudjeno mu je po kratkom postupku. Kako i treba. Pravo da ti kazem, krivo mi je sto nijesam bio u stroju koji ga je strijeljao. Ja mislim da se Sinisi ni za grob ne zna. Bio je izdajnik srpstva i sto bismo ga pamtili? Imamo mi Srbi koga da pamtimo i kome spomen da dizemo...